Od početka sam znala u kojem smjeru želim ici sa studijom. U smjeru onoga sto bi ja voljela da sam imala kada sam krenula plesati. Edukacije u stilovima kod raznih teachera, mogućnost istraživanja svog movementa u prostoriji većoj od spavaće sobe, spremanje za natjecanja i gaze, spoj freestyle svijeta i koreo svijeta jer oba imaju puno za ponuditi, a nekako u većini slučajeva tamo gdje sam bila jedno je isključivalo drugo. Promijenila sam nekoliko studija u životu, išla na puno classeva i kada sam otvorila nešto svoje, znala sam dovoljno o plesnom svijetu i o sebi da znam točno sto želim sa studijom. Problem je krenuo ni vise ni manje nego kod smišljanja imena.😂

I tako se dogodio jedan san. Doslovno san.
Sanjala sam da trčim po nekom žutom polju s Čizmičkom koja je bila brza od mene (ipak je to san😝) i koja me požuruje kako moramo stići. Ja sad trčim i ne kužim gdje trčim i ona govori “Požurili ajde!” I odjednom se pojavljuje vlak usred ničega i to onaj starinski ko u filmovima i mi tako random trčimo na njega da se popnemo. Čizmička se dere ” Ajdeee brze” jer se prva popela i eto penjem se i ja. I tako mi uspuhana kaže “Ajde Jelchi moramo stići”, ja nju pitam “Gdje idemo?!Gdje zurimo!?” i ona na to odgovori “U tvoj studio!”, ja ponovim pitanje “Gdje?!?!” i ona pokazuje na vagon na kojem piše Station No.5.

Zapravo je sve imalo smisla. Moj sretan broj je broj 5. Obožavam vlakove jer mi imaju taj oldschool vibe života prije ovog ogromnog tehnološkog napretka, uvijek te negdje vode i uvijek te negdje vraćaju.

To želim da bude moj studio. Privremeni dom ljudima koji dolaze učiti i pronaći sebe. I u trenutku života kada osjete da je vrijeme da idu dalje znaju da je ovo bila jedna od stanica u životu koja im je pomogla na tom putu jer to je samo jedna stanica u moru njih koje će proći. Stanica broj 5.🚉